(Satira, latinski/rimski, oko 115. CE, 695 redaka)

Uvodludo je pomisliti da će ga zaista dobiti. Zatim navodi primjere požudnih žena, poput Epije, žene senatora, koja je pobjegla u Egipat s gladijatorom, i Mesaline, Klaudijeve žene, koja se iskradala iz palate da radi u javnoj kući. Iako je požuda možda najmanji od njihovih grijeha, mnogi pohlepni muževi spremni su previdjeti takve uvrede zbog miraza koji mogu dobiti. On tvrdi da muškarci vole lijepo lice, a ne samu ženu, i kada ona ostari, mogu je jednostavno izbaciti.

Juvenal zatim raspravlja o pretencioznim ženama i tvrdi da bi više volio prostitutka za ženu zbog nekoga kao što je Scipionova ćerka, Kornelija Afrikana (koja se široko pamti kao savršen primer vrle Rimljanke), jer kaže da su vrle žene često arogantne. On sugeriše da oblačenje i govorenje grčkog nije nimalo privlačno, posebno kod starije žene.

Potom optužuje žene da su svadljive i da muče muškarce koje vole u želji da vladaju domom, a onda samo pređi na drugog muškarca. Kaže da muškarac nikada neće biti srećan dok mu je svekrva živa, jer ćerku uči zlim navikama. Žene izazivaju tužbe i ljubavne prepirke, prikrivajući vlastite prijestupe optužbama svojih muževa (mada ako ih muž uhvati na tome, one su još više ogorčene).

U prošlim danima, bilo siromaštvo i konstantnorad koji je žene održavao čednim, a prekomjerno bogatstvo koje je došlo s osvajanjem je uništilo rimski moral luksuzom. Homoseksualci i ženstveni muškarci su moralna kontaminacija, posebno zato što žene slušaju njihove savjete. Ako eunusi čuvaju vašu ženu, budite sigurni da su oni zaista eunusi („ko će čuvati same čuvare?“). Žene visokog i niskog roda su podjednako rasipne i nemaju dovoljno dalekovidosti i samoograničenja.

Juvenal se zatim okreće ženama koje se upliću u stvari koje se odnose na muškarce i neprestano brbljaju tračevi i glasine. Kaže da prave užasne komšije i domaćice, teraju goste da čekaju, a onda piju i povraćaju kao zmija koja je upala u bačvu vina. Obrazovane žene koje zamišljaju sebe kao govornice i gramatičarke, osporavaju književne poene i primjećuju svaku gramatičku grešku svojih muževa, također su odbojne.

Bogate žene su nekontrolisane, samo pokušavaju da izgledaju naočit za svoje ljubavnike i troše svoje vrijeme kod kuće sa svojim muževima prekrivenim njihovim izmišljotinama. Vladaju svojim domaćinstvima kao krvavi tirani i zapošljavaju vojsku sluškinja da ih spremaju za javnost, dok žive sa svojim muževima kao da su potpuni stranci.

Žene su po svojoj prirodi praznovjerne i daju potpunu veru u reči evnuhasvećenici Bellone (boginje rata) i Cybele (majke bogova). Drugi su fanatični sledbenici kulta Izide i njenih šarlatanskih sveštenika, ili slušaju jevrejske ili jermenske gatare ili haldejske astrologe, a svoju sreću priča Circus Maximus. Još gore je, međutim, žena koja je i sama toliko vješta u astrologiji da je drugi traže za savjet.

Iako su siromašne žene barem spremne da rađaju djecu, bogate žene samo abortiraju kako bi se izbjegle muke ( iako to barem sprječava da muževi budu opterećeni vanbračnom, poluetiopskom djecom). Juvenal tvrdi da polovinu rimske elite čine napuštena djeca koju žene izdaju kao djecu svojih muževa. Žene će čak prestati da drogiraju i truju svoje muževe da bi se snašle, poput Kaliguline žene koja ga je izludila napitkom, i Agripine Mlađe koja je otrovala Klaudija.

Kao epilog, Juvenal pita da li njegova publika misli da je skliznuo u hiperbolu tragedije. Ali ističe da je Pontija priznala da je ubila svoje dvoje djece i da bi ubila sedmoro da ih je bilo sedmoro, te da treba vjerovati svemu što nam pjesnici govore o Medeji i Prokni. Međutim, ove žene antičke tragedije bile su nedvojbeno manje zle od modernih Rimljanki, jer su barem činile ono što su činileiz bijesa, ne samo zbog novca. On zaključuje da danas u svakoj ulici postoji Klitemnestra.

Juvenal je zaslužan za šesnaest poznatih pjesama podijeljenih u pet knjiga, sve u rimskom žanr satire, koji je u svom najosnovnijem vremenu u doba autora sadržavao široku raspravu o društvu i društvenim običajima, pisanu daktilskim heksametrom. Satira u rimskom stihu (za razliku od proze) se često naziva Lucilijanskom satirom, po Luciliju kojem se obično pripisuje nastanak žanra.

U tonu i na način u rasponu od ironije do prividnog bijesa, Juvenal kritikuje postupke i uvjerenja mnogih svojih savremenika, pružajući više uvid u sistem vrijednosti i pitanja morala, a manje u stvarnost rimskog života. Scene naslikane u njegovom tekstu vrlo su živopisne, često jezive, iako Juvenal koristi očiglednu opscenost rjeđe nego Marcijal ili Katul.

On pravi stalnu aluziju na istoriju i mit kao izvor predmetne lekcije ili primjeri određenih poroka i vrlina. Ove tangencijalne reference, zajedno sa njegovom gustom i eliptičnom latinicom, ukazuju na to da je Juvenal nameravani čitalac bio visokoobrazovana grupa rimske elite, prvenstveno odrasli muškarci konzervativnijeg društvenog stava.

Na 695 redova, “Satira 6” je najduža pojedinačna pjesma u zbirci Juvenal ' “Satire” , skoro dvostruko duža od sljedeće najduže, i čini cijelu knjigu 2. Pjesma je uživala veliku popularnost od kasne antike do ranog modernog perioda, na nju se gledalo kao na potporu širokom spektru šovinističkih i mizoginističkih vjerovanja. Njegov trenutni značaj leži u njegovoj ulozi ključnog, iako problematičnog, korpusa dokaza o rimskim koncepcijama roda i seksualnosti. Juvenal stavlja svoju pjesmu u direktnu i namjernu opoziciju sa sofisticiranom, urbanom verzijom Rimljanki koja se vidi u pjesmama Katula i Propercija, kao i jednostavnoj rustikalnoj ženi mitskog zlata godine.

Iako je često osuđivana kao ženomrzac, pesma je takođe potpuna invekcija protiv braka, koji su raspadnuti društveni i moralni standardi Rima u to vreme pretvorili u oruđe pohlepe i korupcije ( Juvenal predstavlja opcije dostupne rimskom muškarcu kao brak, samoubojstvo ili ljubavnik dječaka), a jednako tako kao invektivu protiv muškaraca koji su dozvolili ovu sveobuhvatnu degradaciju rimskog svijeta ( Juvenal baca muškarci kao agenti i pokretači ženske sklonosti prema poroku).

Pesma sadrži poznatu frazu „Sed quis custodiet ipsos custodes?“ (“Ali ko će čuvati same stražare” ili “Ali ko čuvastražari?”), koji je korišten kao epigraf brojnim kasnijim radovima, a odnosi se na nemogućnost nametanja moralnog ponašanja kada su sami izvršitelji potkupljivi.

• Engleski prijevod Niall Rudd (Google Books): //books.google.ca/books?id=ngJemlYfB4MC&pg=PA37
• Latinska verzija (The Latin Library): //www.thelatinlibrary.com /juvenal/6.shtml