SIMICHE, rob Knemona

KALIPIDA, otac Sostratos

MAJKA SOSTRATOSA

U prologu drame , Pan, bog šume, prikazan je kako izlazi iz pećine nimfa (kod Fila na Atici) , a publici objašnjava da farma s njegove desne strane pripada Knemonu, mrzovoljnom i nedruštvenom čovjeku koji živi sa svojom kćerkom Myrrhine i jednom starom sluškinjom Simiche.

Farma s njegove lijeve strane je obrađena od Gorgija, Knemonovog posinka, uz pomoć njegovog ostarjelog roba, Daosa, i tu je Knemonova žena pobjegla kako bi pobjegla od muževljeve loše ćudi. U međuvremenu, Sostrat, sin bogatog Atinjanina koji je došao u lov u okolinu, ugleda Mirrinu i zaljubi se u nju, zahvaljujući mahinacijama nestašnog Pana.

U prvoj sceni , Sostratov rob utrčava i javlja da ga je bezobrazni farmer prokleo, kamenovao i istukao sa zemlje prije nego što je uspio reći i riječ o namjerama svog gospodara. Tada se pojavljuje i sam Knemon koji gunđa da na svijetu ima previše ljudi, a postaje još bijesniji kada vidi Sostrata kako stoji na njegovim ulaznim vratima i grubo odbacuje mladićev poziv za razgovor. Dok Knemon ulazi u svoju kuću, Myrrhine izlazi po vodu, a Sostratos insistira da joj pomogne. Susretu svjedoči Gorgijev rob, Daos, koji to prijavljuje svomvlastitog gospodara.

U početku se Gorgija plaši da su namjere stranca nečasne, ali je znatno ublažen kada se Sostratos u ime Pana i Nimfi zaklinje da želi oženiti Mirinu. Iako Gorgija sumnja da će Knemon naklonost Sostratovoj tužbi, obećava da će tog dana razgovarati o tome s mrzovoljom na poljima i poziva Sostrata da mu se pridruži.

Daos ističe Sostratosu da je Knemon će biti neprijateljski nastrojen ako vidi Sostrata kako lebdi u svom elegantnom ogrtaču, ali da bi mogao biti naklonjeniji prema ovom drugom ako vjeruje da je siromašan farmer poput njega. Spreman da učini skoro sve da osvoji Mirinu, Sostratos oblači grubi kaput od ovčje kože i pristaje da kopa zajedno s njima u poljima. Daos nasamo objašnjava Gorgiasu svoj plan da bi tog dana trebali raditi mnogo više nego inače i tako iscrpiti Sostrata da će ih on prestati gnjaviti.

Na kraju dana, Sostratosa boli cijelo tijelo nakon svog nenaviknutog fizički rad. Nije uspio vidjeti Knemona, ali je i dalje prijateljski nastrojen prema Gorgiji, kojeg poziva na žrtveni banket. Knemonova stara sluškinja, Simiche, sada utrčava, ispustivši svoju kantu u bunar i izgubivši i kantu i mačku koju je koristila da ju je izvukla. Beskompromisni Knemon je bijesno gura sa scene. Međutim, vapaj se naglo diže do tog Knemonasam je sada pao u bunar, a Gorgias i Sostratos hitaju u pomoć, uprkos mladićevoj zaokupljenosti divljenjem prelijepoj Mirrini.

Na kraju, Knemon je doveden, otrcan i samosažaljen, ali mnogo otreznjen svojim teskim bijegom od smrti. Iako je dugo bio uvjeren da nijedan čovjek nije sposoban za nezainteresovan čin, ipak je impresioniran činjenicom da mu je Gorgija, kojeg je često zlostavljao, priskočio u pomoć. U znak zahvalnosti, usvaja Gorgija za sina i daje mu svu svoju imovinu. Takođe ga traži da pronađe muža za Mirinu, a Gorgija odmah zaruči Mirinu za Sostrata, na šta Knemon daje svoje ravnodušno odobrenje.

Sostratos uzvraća uslugu nudeći jednu od svojih sestara Gorgiji za ženu. Ne želeći da se oženi bogatom ženom zbog svog siromaštva, Gorgija isprva odbija, ali ga nagovara Sostratov otac, Kalipid, koji je stigao da se pridruži gozbi i koji ga poziva da se posluži razumom.

Svi pridružuje se narednim svečanostima, osim naravno Knemona, koji je legao u krevet i uživa u svojoj samoći. Razni robovi i sluge koje je uvrijedio osvete mu se udarajući po vratima i vičući tražeći da pozajme sve vrste neobičnih predmeta. Dva sluge krunišu starca vijencem i povlače ga, žaleći se kao i uvijek, u svoju kućuples.

Do vremena Menander , Stara komedija Aristofana je ustupila mjesto Novoj komediji . Nakon što je Atina izgubila svoju političku nezavisnost i veliki dio svoje političke važnosti porazom od Filipa II Makedonskog 338 pne i potom smrću Aleksandra Velikog 323 pne, sloboda govora (od kojih je Aristofan imala koristio tako liberalno) zapravo više nije postojao. Veliki dramski festivali pod pokroviteljstvom države bili su stvar prošlosti, a većina gledalaca na pozorišnim predstavama sada je bila iz ležernih i obrazovanih klasa.

U Novoj komediji, prolog (izgovara lik iz igra ili, često, božanska figura) postala je istaknutija karakteristika. Obavještavala je gledaoce o situaciji u trenutku kada je radnja počela, a često je obećavala sretan završetak, odmah otklanjajući dio neizvjesnosti radnje. Komedija se obično sastojala od pet činova, podijeljenih međuigreima koji su bili nebitni za radnju, a izvodio ih je hor koji nije sudjelovao u samoj predstavi. Svi dijalozi su se izgovarali, a ne pjevali, i uglavnom su izgovarani običnim svakodnevnim govorom. Bilo je malo referenci na pojedinačne Atinjane ili poznate događaje, a predstava je tretirala univerzalne (ne lokalne) teme, s općenito realističnim zapletima.

Stalni likovi Nove komedije, koji koriste izmišljene likove za predstavljanje određenih društvenih tipova (kao što su grubi otac, dobroćudni starac, rasipni sin, rustikalni mladić, nasljednica, nasilnik, parazit i kurtizana) pravilne maske sa izrazito karakterističnim crtama, a ne maske individualiziranih likova.

Također, likovi Nove komedije obično su bili obučeni kao prosječni Atinjani tog vremena, a pretjerani falus i podstava Stare komedije više nisu bili korišteno. Određene boje su se obično smatrale prikladnim za određene tipove karaktera, kao što je bijela za starce, robove, mlade žene i svećenice; ljubičasta za mladiće; zelena ili svijetloplava za starice; crna ili siva od parazita; itd. Liste glumaca u Novoj komediji su često bile prilično dugačke i svaki glumac je mogao biti pozvan da odigra mnogo kratkih uloga u jednoj predstavi, sa samo najkraćim intervalima za promjenu kostima.

Lik Knemon – mizantropski, natmureni, usamljeni kreten koji život čini teretom i sebi i drugima – stoga je reprezentativan za čitavu klasu, u skladu s upotrebom izmišljenih likova i osnovnih društvenih tipova u Novoj komediji. Menander ne vidi Knemona kao puki proizvod okolnosti (njegov posinak Gorgija je odrastao u istom siromaštvu, ali se razvio u potpuno drugog čovjeka), već ukazuje da je to biločovjekova predispozicija koja ga je učinila takvim kakav jeste. Iako Knemon na kraju predstave postaje svjestan da su ljudi potrebni jedni drugima, on i dalje mijenja svoju prirodu i ostaje antisocijalan i neugodan čak i nakon nesreće i spašavanja.

Menander je izvanredan po predstavljanju velikog raspona individualiziranih i simpatično tretiranih robova. O njima nije razmišljao ni kao o samo instrumentima želja njihovih gospodara, niti samo kao o vozilima za komične interludije. On očigledno nije smatrao robove različitom vrstom stvorenja od slobodnih, a sve ljude je smatrao ljudskim bićima vrednim umetnikove pažnje. Robovi u predstavi djeluju s vlastitim motivacijama, u okvirima koji im omogućavaju postupci, likovi i namjere njihovih vlasnika. Iako ne usmjeravaju ono što se dešava, oni svakako utiču na to.

• Prevod na engleski Vincent J. Rosivach (Fairfield University): //faculty.fairfield. edu/rosivach/cl103a/dyskolos.htm

(Komedija, grčki, oko 316. pne, 969 redaka)

Uvod